“Bog je visoko, a Kralj daleko.” – izjava Nikole IV. koji je znao da kraljevskog pojačanja tijekom Sigetske bitke neće biti i da im nema druge nego držati Siget i pokušati odbiti Turke koliko mogu.
Zrinski na Banovini
Početak stolovanja hrvatske plemićke obitelji Zrinski na području Banovine počinje 1347. godine kada pripadnik hrvatskog plemićkog roda Bribirskih, Grgur II. Bribirski, u ime maloljetnog nećaka Jurja III. Šubića predaje Ostrovicu s Lučkom županijom kralju Ludoviku I. Anžuvincu u zamjenu za utvrdu Zrin i posjede Pedalj i Stupnicu. Cijela obitelj tako seli u Pounje i novo kneževsko ime “Zrinski” dobiva po novostečenom posjedu te je Juraj III. prvi član obitelji koji nosi novo prezime. Do kraja 15.st. obitelj stječe nove posjede te od kralja Matije Korvina dobiva kraljevsku povlasticu iskorištavanje rude bez plaćanja daće na svojim imanjima. Eksploatiranjem rudnika u Gvozdanskom na Zrinskoj gori obitelj povećava prihode.
U prvoj polovici 16. stoljeća obitelj nasljednim ugovorom dobivaju prostrane posjede plemića Karlovića jer se Nikola III. Zrinski (unuk Jurja III.) ženi Jelenom Karlović. Nikola III. 1524. predaje utvrde Novigrad i Dobru Njivu nadvojvodi Ferdinandu I. Habsburškom jer osmanlijskim zauzimanjem Jajačke banovine posjedi postaju ugroženi. U igrama prijestolja Ferdinanda I. Habsburškog i Ivana Zapolje, Zrinski podržavaju Habsburgovce te zbog te odanosti jačaju u sljedećim desetljećima. Rudnici u Pounju pomažu im u jačanju obrambenog sustava protiv Osmanlija s kojima održavaju dobre odnose dajući im slobodan prolaz kroz svoje posjede te plaćajući im godišnji tribut. Nikolu III. nasljeđuju sinovi Nikola IV. i Ivan.
Sredinom stoljeća odnos Zrinskih i Osmanlija se mijenja nakon što osmanlijska vojska prodire u Pounje. Braća su odbila napad, no time je započelo razdoblje konstantne protuosmanske borbe obitelji Zrinskih. Otegotna okolnost bila je zanemarivane teritorija Banovine od strane kralja Matije Korvina te desetak utvrđenih gradova Zrinske i Trgovske gore brane njihovi stanovnici. Tek nakon opsade Beča 1529. plemstvo shvaća da moraju organizirati obranu, do tada gradovi šaptom padaju, a feudalci iseljavaju svoje kmetove (emigriralo je oko 40 000 ljudi, dio njih je naselilo Gradišće u Austriji gdje je zajednica “Gradišćanskih Hrvata i danas vrlo brojna). Padom Dubice 1538. Osmanlijama se otvara put prema Zagrebu; spasivši Peštu kod Budima 1542.g. s posadom Hrvata Nikola IV. zbog junaštva i omiljenosti u narodu biva izabran za hrvatskog bana te kao nagradu od kralja dobiva hrvatsko Međimurje s utvrđenim gradom Čakovcem. Banovanje Nikole IV. Zrinskog spasilo je “ostatke ostataka” Kraljevstva Hrvatske od potpune propasti, no ipak nije uspio spriječiti pad Valpova, Virovitice, Čazme i Kostajnice (koja je kao jedna od najvažnijih točaka hrvatskog obrambenoga sustava izdajom kapetana Pankracija Lusthalera prodana Turcima 1556. godine). Nikola IV. je 1561. g. postao kapetan u Sigetu, a zatim glavni kapetan u ugarskom Prekodunavlju. Odriče se banske časti 1556.g. te ga nasljeđuje Petar Erdödy, a on postaje meštar kraljevskih rizničara (tavernika). Poginuo je junačkom smrću 1566. braneći utvrdu Siget i makar je hrvatska vojska doživjela poraz, u dovoljnoj mjeri su oslabili Osmanlije koji su odustali od pohoda na Beč i ostatak Europe.
Obrana Banovine organizirana je tek 1578.g. Grad Gvozdansko dugo se opirao, no nakon njegovog pada padaju i ostale utvrde, pa i predstraže Siska: Gora i Hrastovica. Osmanlije tih godina pustoše i zauzimaju i ostale zrinske posjede u Pounju. Istovremeno, grade se Sisačka i Karlovačka utvrda te nakon istjerivanja Osmanlija iz “Turske”/današnje Petrinje uspostavlja se granica Osmanlija i Habsburške monarhije između Kupe i Zrinske gore.
Za života Nikole IV. obitelj je, zahvaljujući pomno vođenoj ženidbeno-nasljednoj politici (Nikola IV. je 1543.g. oženio Katarinu Frankapan te su njihovi sinovi 1577. naslijedili sve Frankapanske posjede), postala najmoćnijom plemićkom obitelji u Hrvatsko-Slavonskom Kraljevstvu. Dobro vođenom trgovinom, nadzorom putova i velikim bogatstvom utemeljitelji su ranog kapitalizma na našem području, a imali su i svoju vojsku. Razvijali su dobre gospodarske i političke veze s Mletačkom i Dubrovačkom republikom. Težili su se osloboditi i osmanskog i habsburškog pritiska te osloboditi zauzete hrvatske i ugarske posjede što je uzrokovalo Zrinsko-frankapansku urotu (1664.-1671.) i, u konačnici, propasti obitelji Zrinski. Njihovom propašću imanja prelaze u fiskalnu upravu austrijskih vlasti u Hrvatskoj što donosi nepovoljnije političke i gospodarske prilike za hrvatske zemlje u idućim stoljećima.
“Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikom, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnom vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!”
“Neće nitkor na moju dicu prstom kazati!”
Nikola IV. Zrinski ukratko
- nacionalni junak u Hrvatskoj i Mađarskoj
- Ivan. pl. Zajc skladao operu “Nikola Šubić Zrinski”, 1876.g.
- zbog časne “samurajske smrti” cijenjen i u Japanu (1919. hrvatski mornari se nasukali se u Japanu vraćajući se iz Sibira i lokalce naučili pjevati ariju “U boj, u boj!”). Na fotografiji hrvatski ambasador u Japanu Drago Štambuk pjeva ariju s Kwansei Gakuin Glee klubom
- po njemu imenovan trg Zrinjevac u Zagrebu, podignut spomenik u Čakovcu, spomen ploča u Starom gradu Zrinu na Banovini i Čakovcu te nazvana ulica u Budimpešti (Zriny utca)
LITERATURA:
FOTOGRAFIJE: