Grad Petrinja sinonim je za tradiciju izrade keramičkih predmeta od gline

Interpretacijski centar baštine Banovine ustanova je u kulturi s ciljem prezentiranja i promoviranja baštine područja Banovine. Centar ima istraživačku, izložbenu, nakladničku i edukativnu svrhu te surađuje sa srodnim ustanovama i organizacijama kako bi zajedno stvarali i razvijali područje kulturnog turizma naše županije. Osnovan krajem 2016. godine, a osnivač mu je Sisačko-moslavačka županija.

Istražujući baštinsku građu Banovine  postaje očito kako svaki grad i općina nose svoju posebnost i značajku. Dok jedni svoje kulturno naslijeđe vežu uz pojedine osobe i pojedince koje su ostavili svoj trag i značaj kroz povijest (Grad Glina i ban Josip Jelačić),

drugi su orijentirani prirodnim krajolicima i bogatstvima koji ih okružuju te na njima grade svoju baštinsku priču (Grad Hrvatska Kostajnica i rijeka Una, Općina Topusko i ljekovitost vode) dok se treći ponose graditeljskim umijećima svojih predaka: moćnim fortifikacijskim zdanjima, industrijskom baštinom ili pitoresknim primjerima drvene gradnje i arhitekture (Općina Dvor i stari grad Zrin, metalurški pogon Rujevac, drvene kurije u selu Komora). Grad Petrinja, pak, sinonim je za tradiciju izrade keramičkih predmeta od gline, lončarstvo. Kada znamo da je područje Banovine naseljeno od prapovijesti, ne čudi činjenica kako se lončarstvo kao jedan od najstarijih ljudskih djelatnosti razvilo upravo na području današnje Petrinje koje obiluje ‘bajsom’, sirovom, masnom crvenkastom zemljom – prirodnom glinom.

Narodi i kulture oduvijek pronalaze načine kako što kvalitetnije živjeti od prirodnih materijala koji ih okružuju, a uporabna vrijednost lončarskih predmeta usko je vezana za život ljudi. U njima se priprema hrana, čuvaju se tekućine i krute namirnice, iz njih se jede i pije – lončarski predmeti život znače, a pretpostavlja se i kako je prvi mehanički izum čovjeka upravo lončarsko kolo. Prvi petrinjski lončari došli su iz Češke, baš kao i vinogradari. Svoj procvat lončarstvo doživljava sredinom 19. stoljeća kada se i današnja Gajeva ulica naziva Lončarska zbog velikog broja obrtnika koji su se bavili lončarskom proizvodnjom, njih gotovo 100. Nazivali su ih toparima prema njemačkoj riječi „Topf“ (lonac).

Lončarsko posuđe prvenstveno je zadovoljavalo uporabne kriterije budući da je bilo nužno potrebno u svakodnevnom životu stanovništva a tek nakon toga imalo je i estetsku funkciju. Svaki je predmet na najbolji mogući način bio oblikovan za svoju namjenu.
Konkretno, za kuhanje jela radilo se posuđe prema vrsti ognjišta pa se za pripremu jela u krušnim pećima izrađivalo posuđe trbušasta oblika sa uskim dnom i široka otvora sa izbočenim obodom. Zbog uskog dna u odnosu na gornji dio posude takvo se posuđe u krušne peći stavljalo pomoću posebno napravljenih vila. S pojavom štednjaka u domaćinstvu počelo se izrađivati posuđe sa širokim dnom i jednom ili dvije ručke a neke su od njih imale i poklopce. Za otvoreno ognjište izrađivalo se plitko posuđe sa tri noge i dugom drškom u kojima se uglavnom peklo krumpir, meso ili jaja. Do pedesetih godina 20. stoljeća a u pojedinim slučajevima i kasnije taj se tip posuda upotrebljavao i za pripremanje jela na poljima kada se za većih radova nije hrana donosila od kuće.

kvalitetnoj bajsi, prirodnoj glini s polja po periferiji. Dugovječna je tradicija prerade i korištenje ove sirove, masne, crvenkaste zemlje od nekadašnjih čak 58 obrtnika-lončara iz Lončarske ulice i Nove ceste i upotrebe brojnih umjetnika vezanih uz keramiku.

‘Prolazeći dugi put od pučke lončarije do suvremenog artefakta, od robno-funkionalne do umjetničke forme, rastrzana između obrta i primijenjene umjetnosti, slikarstva i skulpture, petrinjska keramika je izborila svoj medijski kontinuitet i autonoman status, ravnopravan slici, skulpturi i drugim umjetničkim vrstama.’

Petrinja kao gospodarsko i prosvjetno – kulturno središte Banske krajine

Potkraj 18. i na početku 19. stoljeća uređivanjem središnjeg prostranog trga te izgradnjom vojnih i crkvenih objekata, kao i građanskih kuća s prepoznatljivim značajkama kasnog baroka Petrinja je prerasla u prosperitetno gradsko naselje vojnokrajiškog tipa. U razdoblju cehovskog obrtništva u Petrinji osobito su bili cijenjeni lončarski i košarački majstori, potom stolari, bravari i posebice mesari, što uostalom najbolje potvrđuje slučaj petrinjske obitelji Gavrilović čije prve obrtničke tragove u gradu valja tražiti već krajem 17. stoljeća. Trgovina se u Petrinji intenzivnije razvila nakon mira sklopljenog 1718. godine u Požarevcu, kada se povećao uvoz iz Osmanlijskog Carstva, a izvozilo i trgovalo bakrom, željezom, tkaninama, mesnim prerađevinama i lončarskim proizvodima.