Zbirka keramike najbolje oslikava naš kolekcionarski generacijski kontinuitet-Hrvoje Bešlić

Od prvih dana našeg obiteljskog kolekcionarstva sakupljanje nije bilo puko pohranjivanje predmeta u albume ili police već sabiranje razasutih i zagubljenih fragmenata petrinjske kulturno-povijesne baštine. Nije bilo važno radi li se o Banovu kamenu, lipi “ilirki”, Tucićevoj slici ili pak znakovlju iz Domovinskog rata, važno je bilo sakupiti, zaštititi, sačuvati ostatke ostataka nekad bogate baštine petrinjske. O tome koliko je ona bila bogata možda najbolje svjedoči popis fundusa Gradskog muzeja osnovanog 1936. godine donacijama građana i lokalnih zaljubljenika u povijest poput čuvenog sakupljača starina Koste Halagića koji je dio svoje zbirke poklonio muzeju. Nažalost, vjetrovi rata raspršili su baštinu širom svijeta, a proleterska, banijska ljubomora artefakte građanske Petrinje protjeruje na tavane i u podrume.

Želeći promijeniti taj odnos spram zavičajne baštine pod okriljem naše galerije, a u suradnji s ostalim štovateljima i kolekcionarima petrinjske baštine polako počinjemo na svjetlo dana vraćati zagubljenu i skrivenu Petrinju kroz brojne izložbe.

Da smo na dobrom putu uvjerio nas je poziv Etnografskog muzeja u Zagrebu koji je naše keramičke jaslice uvrstio među najznačajnije jaslice u Hrvatskoj na izložbi Hrvatsko božićevanje, 2003. godine. Poučei lošim primjerima iz prošlosti i neugodnim iskustvima kroz koja je prolazila cijela obitelj u suradnji s Interpretacijskim centrom baštine odlučili smo se na zaštitu zbirke pri Ministarstvu kulture kako bi ona dobila stručnu valorizaciju i postala kulturno dobro Republike Hrvatske.

Za ovu promotivnu izložbu odlučili smo izložiti zbirku keramike jer upravo ona najbolje oslikava naš kolekcionarski generacijski kontinuitet, a naslov koji nosi ova izložba objasnit će sljedeći štiklec.

Moj prvotni susret s keramikom dogodio se još u osnovnoj školi prigodom izrade teglice za cvijeći uoči Majčinog dana. Moja učiteljica Blaža Hajnic, inače polaznica tečaja keramike Tonke Stransky, uputila me stricu Mati Stanešiću u nabavu gline. Došavši u toplu radionicu zamolio sam starog majstora zemlje za likovni na što je on meni ljutito (kroz šalu) odgovorio: “Sinko moj, nije to zemla, to je matrijal.”

Dugo vremena nisam razumio strica Matu, no sakupljajući keramiku počeo sam sve više shvaćati Matine riječi i spoznavati metafizičnost tog Božjeg pramaterijala od kojeg smo stvoreni, materijala krhkog poput ljudskog života, materijala u koji ćemo se jednog dana svi preobraziti.

Mnogi su je mijesili, oblikovali, pekli, tražili načine za njezinu dugovječnost, ali vremenski je tijek neumoljiv. Stoljeća su vraćala keramiku u zemlu, ćupove polagala u kupske dubine, a ona, ta naša mudra Kupa neumorno vraćala krhotine na svoje pješčane obale da nas podsjeti na kontinuitet obrade gline na ovim našim nesigurnim prostorima gdje obiteljski dom u trenu ratnog ludila postaje hrpa cigle i crijepa.

I upravo ta priča o vremenskoj i ljudskoj destrukciji potakla je oca i mene da se u našem kolekcionarstvu fokusiramo upravo na taj segment petrinjske baštine i stvorimo zbirku koja će materijalno svjedočiti o gradu lončara i cjelovito prikazati taj specifikum o kojem se do sada toliko govorilo, a malo toga konkretno i institucionalno poduzimalo.

Ovi izloženi lonci i figure možda jesu krhki predmeti, ali u identitetskom smislu oni su čvrsti orijentiri bez kojih bi se naš grad u bespućima globaliziranog društva jednog dana mogao vrlo lako izgubiti.

Hrvoje Bešlić